Praktično i razoreno tijelo – Novi likovni jezik pedesetih

Novi likovni jezik pedesetih godina odnosi se na radikalni zaokret k apstraktnom izričaju koji po aktualnosti i usporedivosti s europskim kontekstom možemo podijeliti na dvije naizgled nepomirljive struje. Jedna je zagovarala racionalno i nesubjektivno stvaranje, držeći umjetnost kreativnim alatom za sveobuhvatnu obnovu društva. Druga je zrcalila poratnu krizu humanizma, priklonivši se subjektivnoj gestualnoj slikarskoj liniji. Skupina arhitekata i umjetnika osnovana u Zagrebu 1951. pod azivom EXAT 51 (umjetnici čiji su radovi predstavljeni na izložbi su Rašica, Kristl, Srnec, Picelj) slikarstvo su koristili kao polazište plastičko-prostornih istraživanja. Tijelo slike tretiraju kao površinu na kojoj geometrijski oblici čvrstih rubova uspostavljaju dijaloški odnos ne imitirajući ništa viđeno u prirodi, već postavljajući temelje ukupnoj vizualnoj kulturi (grafičkom i produkt-dizajnu, arhitekturi i urbanizmu). Slikarstvo je integrirano u ukupnost likovnosti kroz koju se odvija svakodnevni društveni život. Grupa je 1952. bila pozvana na Salon novih realista u Pariz, bilježeći prvi međunarodni nastup umjetnika u poratnoj Jugoslaviji.

Suprotno konstruktivističkim težnjama, međunarodno prisutan pokret enformela (franc. bezobličan) na materiju djeluje destruktivno, ili preciznije, proces stvaranja nastaje usljed postupaka razaranja: forma je poništena, tvarnost rastočena (nekad i doslovno spaljena), ili pokapana, postajući time iskaz umjetnikove emocije (Gattin, Kulmer, Rotar, Vaništa). Proizlazeći iz iskustva svijeta poniženog Drugim svjetskim ratom, tijelo enformelističke slike ili skulpture postaje izraz besmisla i nepovjerenja, slika razorene stvarnosti i razočaranja (Kinert, Luketić, Kalina).

Riječka Moderna galerija odigrala je važnu ulogu u procesu osamosvojenja  apstraktnog jezika u zemlji, organizirajući četiri smotre (Saloni 54, 56, 59, 61) apstraktnih tendencija u zemlji – na Salonu 59 bili su izloženi radovi Srneca i Jevšovara predstavljeni ovdje. Posljednji od dvojice bio je član grupe umjetnika i povjesničara umjetnosti koji su se okupili pod imenom Gorgona (1959. – 1966.) i u lokalnu scenu donijeli posve nov duh slobode i eksperimenta čije djelovanje karakteriziraju pojmovi nedjelovanja i antiumjetnosti (ovdje prisutni radovi Kožarića, Knifera i Vanište).

Ksenija Orelj i Sabina Salamon

Foto: Ivan Kožarić, Glava, 1956.