VELIKO TIJELO – Kraj velikih priča u osamdesetima

Za osamdesete se voli reći da je to vrijeme kad su svi umjetnici proslikali. Zbog toga izdvajamo pojavu nove slike kao najupečatljivije pojave prve polovice desetljeća, vremenu iznenadnog zasićenja idejama inovacija, napretka i razmišljanja o umjetnosti utemeljenim na uvjerenju da ‘novo’ proizlazi iz povijesne nužnosti.

Govori se o ‘krizi svih sustava’. U prvi plan izbija umjetnik i užitak slikanja. Dominira figura. Dok je u prethodnom desetljeću tijelo umjetničkog djela (s izuzetkom  performerovog tijela) bilo nepoželjno, skoro pa prognano, tijelo slike u osamdesetima postaje raskošnog formata, zaokupljeno brojnim temama i utjecajima.

Karakteristične su mnogobrojne stilske figure i stilovi – citati iz prethodnih umjetničkih pravaca, alegorije i mitovi (Kulmer).

Uvode se elementi iz lokalnih tradicija i minulih umjetničkih pravaca (metafizičko slikarstvo u Italiji, subkultura u Americi, nova ekspresija u Njemačkoj, fovizam u Francuskoj, retroavangarda u Sloveniji (ovdje izložen rad grupe IRWIN)), a sve kao izraz neposluha prema dosljednosti umjetničkog stila i originalnosti.

U Hrvatskoj se nije razvila lokalna varijanta nove slike, pribjegavalo se internacionalnom stilu, a prvi puta se pod tim nazivom generacija mladih slikara predstavila 1981.godine na 13. salonu mladih u Zagrebu (ovdje prisutan Rončević), a u Rijeci na 13. bijenalu mladih 1985. Pokret je trajao do polovice osamdesetih kada se pojavljuju odjeci nove geometrije inspirirane znanstveno- tehnološkim napretkom, što se očituje u upotrebi motiva uzoraka mreže oblikovanim u serijama (Jurić). Oponašajući jezik stroja, a ne slikanja rukom, neogeo najavljuje doba simulacije, koje će u sljedećim dekadama, pomoću digitalnih tehnologija, dezintegrirati tijelo i nadomjestiti ga digitalnim dvojnikom.