Prošireno tijelo – U svim smjerovima devedesetih

Devedesete najavljuju velike promjene na globalnom planu – započinje razvoj digitalne i komunikacijske tehnologije koji alate i postupke umjetničke proizvodnje čini dostupnijim i jednostavnijim, a internet postepeno postaje važan kanal za distribuciju i komunikaciju sadržaja.

Umjesto objedinjujućih idejnih i stilskih smjernica, ili estetskih načela, u trendu je sve češće dokidanje granica između medija. Pojavljuju se mnogovrsne discipline, rastu nove podvrste, a posebno se uočava ustoličenje instalacije. Obuhvaćajući raznovrsne medije (najčešće fotografiju, video i objekte) i postavljajući ih u suodnos, instalacija se širi izvan operativnog polja pojedinog sastavnog dijela i čini okolni prostor sastavnim dijelom zapremnine rada (Vlasta Delimar).

Kako dominantna linija stvaranja u ovom periodu ipak ne postoji, iz obilja različitih smjerova predstavljamo nekoliko paralelnih umjetničkih preokupacija koje nastavljaju teme prethodnih desetljeća: slikarstvo koje vezu s klasičnim pojmovanjem slikarskog uspostavlja tek rubno, svodeći očitovanje umjetnika na najmanju moguću mjeru (Ivančić, Eškinja, Petercol) ili pak propituje ulogu slikarstva u kontekstu društvene konzumacije umjetnosti kao robe (Maljković). Paralelno postoje istraživanja tvarnosti kao nepresušne  umjetničke teme (Ukić), ili pak kritika masovnih medija koji su zavladali mentalnim prostorom globalnog društva u usponu (Šimrak).

Omasovljena mogućnost manipulacije digitalnim alatima, uzrokovala je skokovit razvoj medijske umjetnosti, čije posljedice su mnogostruke: sveprisutna digitalna slika (fotografija) postaje legitimni predložak klasičnim medijima (Stojnić). Značajan je tehnološki aspekt lako dostupnih alata za reproduciranje (kopiranje, digitalno procesiranje, simuliranje) uslijed čega tijelo gubi auru neponovljivog i neprikosnovenog sustava (Oki), odražavajući duh vremena – sve veću rasprostranjenost u prostor mreže koja se prema njemu odnosi dvojako: dezintegrira ga i umnaža.