Igrati se mačke i miša

Kako životinje zbore?

U nizu pričica o umjetničkim radovima sa zoomorfnim karakteristikama, spajamo jedan stariji i jedan suvremeni rad iz naših zbirki, razmišljajući što nam životinjske metafore govore o nama, ljudima. U svakoj se pričici bavimo i određenim frazemom u kojem se spominju likovi životinja, a koji se u prenesenom značenju može prepoznati u odabranim radovima.

U prvoj priči predstavljamo radove Krste Hegedušića i Siniše Labrovića. Naslanjamo se na frazem o igri mačke i miša koji tematizira borbu za preživljavanje. Protagonisti su i čovjek i životinja koji se, ovisno o okolnostima, lako pretvaraju u statista, lovinu ili sirovinu. Zalogaj za sutra.

Nedavno su na društvenim mrežama osvanule karikaturalne fotomontaže, nadahnute pandemijskom krizom. Prizori su to s ljudima i životinjama u kojima je poljuljana uobičajena uloga čovjeka kao nadmoćnog predatora i vođe. Stvari su se naglo izmijenile. Htjeli-ne htjeli, osjećamo povezanost sa svim živim i neživim. I bez obzira na zidiće i zidine kojima smo se više-manje uspješno okružili, pa ih tobože olabavili, pa brže-bolje opet sastavili, strah od umiranja ono je što dijelimo s drugim bićima. Ove zatomljene paralele između svijeta ljudi i svijeta životinja poticaj su i naše priče. Protagonisti su i čovjek i životinja koji se, ovisno o okolnostima, lako pretvaraju u statista, u lovinu ili sirovinu, može biti i zalihu. Zalogaj za sutra.

U Igrati se mačke i miša podsjećamo se na likovne prikaze koji se oslanjaju na životinjske metafore, njihovo ponašanje i karakteristike. Pažnju skrećemo na puku korisnost četveronožnih, krznatih i ostalih stvorenja kao hrane, kao energije, ali i na njihovu ključnu ulogu u našem imaginariju. Za razliku od službenih priča, i mimo pobjedonosnih zoomorfnih detalja na državnim znamenjima, svakodnevica je oduvijek bila napučena životinjskim likovima, kako potvrđuje i pučka simbolika koja pouke i predodžbe o vlastitom funkcioniranju izvlači na temelju životinjskog carstva. Od bajki i basni, kletvi i psovki, rituala i ljekarija, a još od špiljskih prikaza, životinja je bila znak temeljnih kolektivnih ideja. Životinje smo unijeli i u svakodnevni jezik izreka i poslovica. I da se razumijemo, ovdje se ne radi o doslovnom krznatom sisavcu s pandžama (tako da svi motivirani likom mačke mogu čitanje prekinuti). Odnos čovjeka prema mački, jednom od najstarijih članova domaćinstva, a danas omiljenom ljubimcu, uzet je kao pandan često ekstremnog raspona doživljaja koje ‘njegujemo’ spram životinjskog svijeta, kao što njima definiramo područje ljudskosti – divljenje, strah, demoniziranje. Prisjetimo se, u starim se kulturama mačka štovala kao sveta životinja, ali se i ritualno vješala na drveće zbog praznovjerja o tobože demonskim sposobnostima. Srednji ju vijek stavlja na popis inkvizicije. Do naših dana prelazak mačke preko puta znak je nevolje. Navodno se vjerovalo da se mačka sedam puta tijekom noći približava čovjeku kako bi ga pojela, ali svaki put kada počne moliti (presti), ona zaboravlja tu namjeru* Mačka nas fascinira i plaši. Divimo joj se zbog slobodarskog duha, ali se i bojimo njezine nezavisnosti i nepodčinjenog karaktera, prepoznajući ju kao predatora i vrsnog lovca. Zoomorfnim izrazima kojima opisujemo ponašanje životinja razotkrivamo i vlastite nepodopštine. Baš kao u igri mačke i miša koja najavljuje neravnopravan omjer snaga. Sugerira stjeranost u kut i polagano umiranje. Perfidno osmišljena ‘igra’ dugog trajanja postojano ulijeva strah, bez krvavih prizora i na sve strane rasutih koski. Temu ‘tihe smrti’ nailazimo i u umjetničkim radovima iz zbirki Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, usredotočenim na egzistencijalno stanje ugroze u kojem je protivnik blokiran, onemogućen u djelovanju. Pritom se osnovna ideja skloništa i utočišta, kuća, ispostavlja lako urušavajuća pred zakonima prirode i društva. Bez obzira na različita obličja i razdoblja nastanka radova, umjetnički posredovana igra mačke i miša tematizira borbu za preživljavanje, za hranu. Njezin su glavni motiv usta koja bi pojela, prizor od kojeg zaziremo jer nas podsjeća na lako povredivu i rastvorivu unutrašnjost.

Krsto Hegedušić, Rekvizicija, 1929. 

ulje, platno, 750 x 1045 mm

Vraćamo se devedeset godina unatrag slici koja sažima posljedice državne represije i klasnih preslagivanja što podjednako zahvaćaju i svijet ljudi i životinja. Rekvizicija Krste Hegedušića. Godina: službeni početak Velike depresije. Naslikana je kao odmak od akademskog kanona ljepote, u dosluhu s angažmanom grupe Zemlja i njihove orijentacije na preskočene sadržaje domaće nam sredine, muku seoskog i radničkog života, prikazanu na realistično surov način, mimo idealiziranih pejzaža i ljepuškastih portreta. …svaka je ona umjetnost kolektiva koja doprinosi razvijanju socijalne svijesti kod četvrtog staleža. (…) Sižej nije nikada izmišljen već je uvijek doživljen, uzet iz života miljea i nosi sve karakteristike kraja gdje je nastao. Pojedinačne priče prikazane su kao Breughelovsko istovremeno događanje, sa zgusnuto raspoređenim likovima i rekvizitima koji ispunjavaju plohu slike sve do visokog horizonta. Otimačina se događa na otvorenom, ispred krivih putova i trošnih bezimenih kućeraka. Zima je i zemlja je suha bez plodova. Žandari tuku seljake, vuku vola, jedan od glavnih na konju neobično crvenkaste boje nadgleda pljačku. U općem komešanju guska se koprca, hoće uteći. Odmah je do žene koja plače nad otetim volom. Glad je već u pejzažu. Životinje i ljudi dijele isti udes, osudu na neimaštinu.

Siniša Labrović, Pogledaj me u oči, 2018.

opeka, 1700 x 900 x 700 mm, video

Skrećemo na društveno angažirani izraz suvremene umjetnosti, videoinstalaciju Pogledaj me u oči Siniše Labrovića čija je scenografija zatvoren prostor. Neka vrsta kaveza. Invencija suvremenog doba, kao što izmišljamo izolacijske sobe ili detencijske kampove. Kao i na Hegedušićevoj slici, i ovdje je sve rudimentarno. Monotoni blok cigli koji tvori čudnovatu, vertikalno skučenu građevinu, prvo je što uočavamo. ‘Kućica’ ne zauzima ni metar kvadratni, kao minimum osobnog prostora. Malo ispod razine očiju, sadrži neobičan otvor otprilike u veličini jedne cigle. Lik čovjeka skrivenog unutra osjećamo, ali pogledom zahvaćamo tek jedan njegov dio. Vidimo samo usta koja neumorno žvaču. Oskudna Labrovićeva arhitektura, s prizorom elementarne, sirove radnje u unutrašnjosti, snažna je metafora današnjeg života. Parabola skučene ljudsko-životinjske egzistencije. U vremenu nove agilnosti u podizanju zidova i stvaranju ozračja nesigurnosti, izaziva ideju doma kao sigurnog utočišta. Predodžbu o domu kao prvom pragu u kojem se unutarnji prostor spaja s vanjskim, privatno sa zajedničkim, potvrđuje kao krhku. Pa ipak, lice koje nam ne uzvraća pogled, nego pokazuje aktivna usta, sažima i ideju prkosa. Ja žvačem, i dalje postojim. U kakvom-takvom obliku. Ne dam se. Kako kaže umjetnik, možda su ta usta koja žvaču naše prave oči.

Ksenija Orelj

* Grażyna Mosio, Beata Skoczeń-Marchewka: „Simbolika životinja u poljskoj narodnoj kulturi, Od staje do šume“