Tko je dozvao tišinu, izložba iz zbirke MMSU

Na izložbi prevladavaju suvremeni radovi koji se baziraju na konceptu kao glavnom vizualnom sadržaju, a među njih su inkorporirani i radovi starijeg datuma čija je osnovna ideja rješavanje određenog formalnog zadatka ili prenošenje neke likovne poruke.

Izložba Tko je dozvao tišinu izbor je od tridesetak radova iz zbirke Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, izrađenih u mediju slikarstva, grafike, fotografije, videa i skulpture, nastalih u vremenskom razdoblju od stotinjak godina, od kraja 19. stoljeća do početka 2000-ih. Široki vremenski okvir podrazumijeva i različitost u vizualnom obličju izložbe: antologijski slikari (Bukovac, Hegedušić, Šimunović…) suprotstavljeni su suvremenim autorima (Delimar, Kožarić, Vodopija, Kopljar, Posavec, Milin…) oponirajući umjetničku estetiku i konceptualni pristup i stvarajući zanimljivu likovnu koegzistenciju.

Iako je svaki odabrani rad inspiriran drugačijim vizualnim ili semantičkim sadržajem, nosi određenu likovnu, simboličku ili idejnu informaciju, za izlaganje je biran po istom tematskom ključu: poimanje tišine. Bilo da je tišina doslovna što je najčešće materijalizirano praznim zatvorenim ili otvorenim prostorom, bez ljudskog lika, bilo da proizlazi iz atmosfere ili se svodi na njeno simboličko poimanje, u svakom se prikazanom radu može iščitati neki od njenih pojavnih oblika. Pratimo je u krajoliku, isječcima animalističkih ili nadrealističkih prikaza, žanr-scenama, mrtvim prirodama, figurativnim, apstraktnim ili religioznim prizorima. Na osobit se način pojavljuje u radovima koji kritički preispituju različite društvene teme.

Na izložbi prevladavaju suvremeni radovi koji se baziraju na konceptu kao glavnom vizualnom sadržaju, a među njih su inkorporirani i radovi starijeg datuma čija je osnovna ideja rješavanje određenog formalnog zadatka ili prenošenje neke likovne poruke. Najstarije izloženo djelo je slika Vlahe Bukovca iz 1885. koja prikazuje Portret gospođe Tartaglie na odru. Nastala je tijekom Bukovčeva višemjesečnog boravka u Splitu kada je izradio veliki broj portreta svojih suvremenika koje je, neposredno pred odlazak iz Splita, prikazao na samostalnoj izložbi koja je bila tadašnji važan društveni događaj. Motiv smrti pojavljuje se na još nekolicini radova pa tako i na antologijskoj slici Zadušnice Krste Hegedušića, iz perioda djelovanja grupe Zemlja, kao i na slici na staklu Mrtvac u kući, slikara naivca Stjepana Stolnika. Dok su Hegedušićeve Zadušnice često izlagana slika koja je, prema podacima iz muzejske dokumentacije, posuđena 20 puta za prikazivanje van muzeja, a za zbirku je otkupljena 1950. godine, Stolnikovo je ulje na staklu izloženo na samo jednoj muzejskoj izložbi. Tematske izložbe iz muzejskog fundusa prilika su za predstavljanje manje poznatih radova pa se tako na ovoj izložbi može vidjeti i slika Frane Šimunovića, tempera na papiru koja prikazuje Branimirovu ulicu u Zagrebu na kojoj je tišina dočarana prazninom ulice na čijim se rubovima nalazi po jedan ljudski lik. Kada govorimo o Šimunovićevu opusu kao prvu asocijaciju dozivamo prikaze pejzaža krša dalmatinskog zaleđa pa ovaj urbani motiv predstavlja dodatnu vrijednost slike koja se čuva u fundusu MMSU-a.

Vizualizacija apstraktnog pojma tišine materijalizirana je u pejzažu (Cvjetanović, Vodopija), prikazu interijera (Doyle, Abadžić, Milin, Artuković, Renberg), mrtvoj prirodi (Vaništa), urbanom krajoliku (Udatny, Posavec), a na osobit se način ona interpretira u konceptualnim radovima. Ističemo primjer Kožarićeve skulpture Mladog Dioklecijana, careve biste prikazane u gipsu kao jednom od krhkijih kiparskih materijala, sa specifičnim crvenim očima izrađenima od papirića čokoladnih Griotta bonbona. Odabir netrajnih materijala nije slučajan i u suprotnosti je s monumentalnošću koju bi careva bista trebala predstavljati, a svjetlucave crvene oči oduzimaju pogled promatraču ostavljajući ga u začudnoj tišini. U vlastitoj tišini kleči i Kopljar u performansu K9 Compassion na ulazu u Wall Street u gradu koji živi u vrevi 24 sata dnevno dok se gledatelj koji se našao ispred Faktorova rada Kangaroo Court (Montirani proces) suočava s ulogom optuženika u kojeg, u tišini, gleda 177 lica s fotografije. Poigravanje vizualnim sadržajem i dvojnošću u interpretaciji čitamo u slici Avantura je avantura iz ciklusa Lažni prizori suvremenog hrvatskog slikara s berlinskom adresom Lovre Artukovića. U tišini i bez riječi ostavlja nas prizor obješenog ljudskog lika koji to nije jer otvorenih očiju zuri u gledatelja dok se neočekivana crna sjena pojavljuje u crnom okviru na sredini kadra.

Svaki odabrani rad na sebi svojstven način problematizira jedan vizualni sadržaj, bilo da je on tradicionalnijeg ili suvremenijeg karaktera, a istovremeno govori u prilog univerzalnosti likovnog govora i pokazuje kako se transmisijom u novo okruženje može promijeniti smisao i značenje ili njegova interpretacija. Smjestimo li izložene radove u vrijeme u kojem živimo, u svijet koji je okrenut naglavačke pojavom pandemije izazvanom virusom Covid-19, čitamo ih i tumačimo na izmijenjen način, uočavamo slike, detalje i poruke koje su promijenile smisao. Uobičajene i trivijalne navike poprimile su novu vrijednost. U svijetu kakofonije, tišina je postala vidljivija.

Vilma Bartolić

Izloženi su radovi sljedećih autora: Krsto Hegedušić, Lovro Artuković, Josip Vaništa, Frano Šimunović, Vladimir Udatny, Stjepan Stolnik, Margareta Renberg, Željko Jerman, Vlasta Delimar, Ivan Kožarić, Ivan Šeremet, Ana Kadoić, Mirjana Vodopija, Zlatko Kopljar, Boris Cvjetanović, Vlaho Bukovac, Stanko Abadžić, Mare Milin, Tanja Dabo, Ivan Faktor, Ivan Posavec, Vladimir Gudac, Marcus Doyle.