Tragovi prisustva

Grčkov je opus slojevit, svaki je likovni ciklus promišljen, a njegovo se stvaralaštvo može okarakterizirati kao logičan slijed koji je rezultat umjetnikova sazrijevanja.

Osebujan likovni izričaj, eksperimentiranje različitim likovnim disciplinama, spajanje naizgled nespojivih elemenata i likovnih postupaka okarakteriziralo je umjetnički rad Slavka Grčka. Medij grafike je, međutim, ostao uvijek primaran u njegovu izričaju: razmišljao je poput grafičara kojemu u procesu izrade rada pogreške nisu dopuštene jer svaka nepreciznost rezultira neuspjehom. Kod Grčka vlada red, a tehnička preciznost u izradi svojstvena je svim njegovim radovima, bez obzira na to u kojem su mediju nastali.

Grčkov je opus slojevit, svaki je likovni ciklus promišljen, a njegovo se stvaralaštvo može okarakterizirati kao logičan slijed koji je rezultat umjetnikova sazrijevanja. Birajući ključne asocijativne slike, teme uz koje se u riječkom likovnom krugu može staviti znak jednakosti uz Grčkovo ime jesu: ruke, opušci, slike-objekti i objekti izrađeni od odbačenih predmeta.

Ruci je Grčko posvetio cijeli ciklus radova, a lako čitljiv i upečatljiv motiv utiskuje se u svijest promatrača te postaje prepoznatljiv autorov vizualni znak. U početku će raditi crno-bijele predimenzionirane, plošne i jednostavne ruke koje ispunjavaju čitavu kompoziciju slike, crteža ili grafike. Podsjećaju na grafički otisak pa ostajemo iznenađeni kada shvatimo da nije riječ uvijek o grafici, već o crtežu laviranim tušem, crnim flomasterom ili kojoj drugoj likovnoj tehnici. S vremenom će jednostavni motiv ruke postati razvedeniji, u crne plohe dodavat će bijela polja, a uskoro će akromatske ruke biti zamijenjene i kolorističkim izvedenicama.

Ruka, kao najjednostavniji i najneposredniji trag koji čovjek ostavlja, nudi višestruku interpretaciju. Prva i osnovna jest oznaka čovjekove prisutnosti, nehotičan ili namjerni potpis autora. Zanimljivo objašnjenje Grčkove ruke nalazimo u monografiji čiji je autor vidi kao simbol kulture koja polako nestaje, ustupajući svoje mjesto medijima koji su u izražavanju stvarnosti puno eksplicitniji, sveobuhvatniji i prodorniji (fotografija i film) (…).[1] Grčkov je odnos prema novim tehnikama uvijek bio afirmativan, u svome je radu koristio tehnike poput zračnog kista, fotokopija, serigrafija, ready made, kompjutorske grafike, a sve su to mediji koji su u trenutku kad ih je on primjenjivao bili noviteti. Prihvaćao je novo i drukčije poimanje uloge umjetnika u suvremenom društvu.

Ruka, u vrtoglavim tehnološkim promjenama u društvu, ostaje najsavršeniji ljudski motorički organ, dragocjen umjetnikov alat, a Grčko joj je, posvećenošću motivu, stvorio svojevrsni hommage.

Repertoar tema posebno je poglavlje u Grčkovu opusu. Naizgled nevažne i trivijalne asocijacije i motivi iz svakodnevnog života potiču njegov kreativni impuls pa ti isti, obično neprimjetni znakovi, postavljeni u novi kontekst, dobivaju i novo značenje. Jedna je od takvih tema opušak koji u radovima s početka osamdesetih godina postaje glavni sadržaj slike. Sam po sebi opušak je bez značajnije estetske vrijednosti, međutim Grčko ga stavlja u različite kompozicije, obrađuje u bezbroj inačica i uzdiže na razinu likovnog znaka. Uvećava ga, multiplicira, varira mu oblik i položaj u kadru. Kombinira ga s kolažom koji izrađuje od novinskih isječaka, autobusnih karata ili pronađenih predmeta, a nerijetko u kompoziciju inkorporira i tekstualne dijelove koji su uglavnom vezani uza kulturu pušenja.

U leksikonu likovnih simbola vrlo vjerojatno nećemo naići na opušak, a ni njegov dublji smisao nije toliko transparentan kao što je to simbolika ruke. U doslovnom prijevodu, opušak ili dogorena cigareta nije ništa drugo do trag, čija je konotacija a priori negativna, koji je čovjek ostavio. Nije li i ruka u prethodnom ciklusu isto tako simbolizirala trag čovjeka?

Dok je ruka sama po sebi oznaka ljudskosti, neposredan znak čovjekove prisutnosti, opušak ima dijametralno suprotnu semantičku konotaciju. Dodajmo tome da je neestetizirani uporabni predmet koji u svojoj istrošenosti ima i određeni stupanj ružnoće, autor uzdignuo na razinu umjetničkog predmeta koji tretira s istom pažnjom i posvećenošću kao bilo koju drugu vizualnu temu kojom se bavio.

U usporedbi s ciklusom ruka, koji je sazdan od ploha i u kojem je svaki trag spontanosti ili subjektivnosti sveden na najmanju moguću mjeru, u osnovi je opušaka linija koja svojom razigranošću podastire oprečnu vizualnu percepciju rada. Opušci su profinjeni i minuciozni radovi u kojima do izražaja dolazi Grčkovo crtačko umijeće. Crteži reduciranog sadržajnog repertoara, razvedeni, dinamični i neposredni, emanacija su grafičkog načina razmišljanja, ali ne plošnog, već onog bazičnog, tradicionalnog grafičkog temeljenog na urezivanju grafičke matrice i otisku u kojemu je linija okosnica kompozicije. Saturirani istanjeni linijski oblici gotovo su uvijek smješteni u okvire koji podsjećaju na grafički otisak: isto kao što grafička ploča pri otiskivanju boje ostavlja trag na papiru, na ovim je radovima iscrtan okvir u koji je smješten crtež. Bez obzira na to je li riječ o slikarskoj, crtačkoj ili kojoj drugoj likovnoj tehnici, Grčkov će rad uvijek biti strukturiran i mišljen na grafičarski način.

Grčko odlazi u mirovinu 1997., a iste godine nastaje serija radova koja spada u sam vrh autorova kritičkog odnosa prema aktualnim društvenim trendovima. Njegovo je stvaralaštvo od samih početaka bilo pod utjecajem suvremenih zbivanja i pratilo duh vremena, međutim ovaj segment rada ide korak dalje te ga se prema odabiru tema i načinu kako im pristupa može okarakterizirati kao približavanje angažiranom umjetničkom djelovanju. Grčko podrobno istražuje negativne aspekte socijalnog miljea, od globalizacije, konzumerizma i popularne kulture do sredstava masovne komunikacije, te ih na sofisticiran način bilježi i podvrgava kritici.

Promjene u ekonomskoj politici, sve veće naznake globalizacije, društvo obilja čije posljedice autor potkraj života sve više osjeća u svome neposrednom okružju, odražavaju se u seriji radova koji se prema oblikovnom i semantičkom pristupu mogu interpretirati i kao minijaturne replike nusproizvoda konzumerizma. Sačinjeni su od industrijski proizvedenih predmeta različite kakvoće i sadržaja, od limenki Coca-Cole, omota žvakaćih guma, kartonske ambalaže i spužvica za pranje posuđa do raznoraznih nedefiniranih i teško raspoznatljivih oblika uporabnih predmeta koji su svoju osnovnu funkciju obavili i spremni su za bacanje. Riječ je zapravo o potrošnim i potrošenim predmetima, otpacima. Grčko im različito pristupa: katkad se njima koristi kao cjelovitim ready made objektima u koje ni na koji način ne intervenira, već ih kao takve upotrebljava i njima gradi kompoziciju djela ili pak uzima njihove dijelove, redizajnira ih, slaže i stavlja u nov vizualni kontekst. Vrsta upotrijebljenog materijala i način na koji se njime koristi uvjetovali su i promjenu likovne tehnike te prelazak iz dvodimenzionalne slike u sliku-objekt, a potom u trodimenzionalne predmete, prepoznatljive i tipične objekte koji će biti karakteristika jedino toga likovnog ciklusa.

Materijali kojima se koristi tragovi su ljudskog postojanja, čija uporabna funkcija više nije važna – ustupila je mjesto likovnoj funkciji predmeta, a sadržajna komponenta materijala izgubila se u krajnje estetiziranim kompozicijama. Grčko i u tim radovima pokazuje koliko je sklon perfekcionizmu te velikom minucioznošću od odbačenih predmeta slaže umjetničke radove. Upravo u načinu građenja kompozicije pronađenih predmeta leži ljepota njegovih radova. On ne pokazuje njihovu ružnoću, kao što to svojedobno nije radio ni s opušcima, već predmete upotrebljava tako da do izražaja dolazi njihova estetska kvaliteta.

Radovi sastavljeni od odbačenih i sakupljenih predmeta izrazite su vizualne ljepote, vrhunac perfekcije i umjetničke produkcije, što ciklus kojim Slavko Grčko zaključuje svoje stvaralaštvo svrstava u najplodonosnije i najoriginalnije u njegovu opusu.

Vilma Bartolić, viša kustosica MMSU Rijeka

n.b. Dijelovi teksta objavljeni u: Vilma Bartolić, Slavko Grčko, retrospektiva. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2018.

[1] Boris Toman, Slavko Grčko, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka, Rijeka, 2013., str. 27.