Za osamdesete se voli reći da je to vrijeme kad su svi umjetnici proslikali. Zbog toga izdvajamo pojavu nove slike kao najupečatljivije pojave prve polovice desetljeća, vremenu iznenadnog zasićenja idejama inovacija, napretka i razmišljanja o umjetnosti utemeljenim na uvjerenju da ‘novo’ proizlazi iz povijesne nužnosti.

Pozivaju se prijedlozi koji će u promišljanju nasilja i stradanja ići u smjeru izbjegavanja njihova doslovnog prikaza. Polazeći od pretpostavke kako širenjem granica umjetnosti širimo i granice spoznaje, prednost će se davati prijedlozima koji afirmiraju eksperimentalne i intermedijske umjetničke prakse.

U društvu koje nastaje nakon razaranja i gorčine rata, ideja geometrije javlja se kao jedan novi mit: on u isto vrijeme sadrži mit solidnosti i praktičnosti… (Piero Pacini, 1976.).