Goran Trbuljak: nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika

Umjetnička praksa  Gorana Trbuljaka koja se usporedno sa srodnim međunarodnim tokovima na polju umjetnosti uspostavila na području Jugoslavije, predstavljala je radikalan pomak u razumijevanju umjetnosti.

Umjetnici tzv. Nove umjetničke prakse su u polje umjetnosti počeli  unositi promjene i primjenjivati drugačije načine djelovanja, osobito naspram modernističke tradicije likovnog djelovanja. Posljedično, umjetnici su u duhu društvenih i političkih promjena koje su uslijedile 1968. godine, počeli posezati za (u ono vrijeme) neklasičnim likovnim medijima, a ujedno je njihov prostor djelovanja postao izvaninstitucionalan, prostor izvan zaklona institucija.

Osim toga, Trbuljakov je rad potrebno promatrati u kontekstu konceptualnih praksi koje pažnju usmjeravaju na ideju umjetničkog djela, propitujući materijalnost objekta kao nositelja smisla. I treba svakako naglasiti da se ne radi o potpunoj dematerijalizaciji objekta, već o prvenstvu ideje koju umjetnik uvijek iznova svjesno „sidri“ u pomno odabrani izričajni medij, od izložbe, ulične akcije, objekta, slike, knjige, fotografije, teksta, eksperimentalnog filma, do nečeg što je na rubu opipljivosti.

Umjesto kronologije Trbuljakovog opusa od kasnih šezdesetih do danas, izložba nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika  pokušava odrediti središnje formalne i sadržajne interese koje se ogledaju u njegovim zapisima pisaćim strojem na papir A4 formata. Riječ je radovima iz serije Ovojeizam, nastalim u kontinuitetu od 1971. do 1981. godine, koji se muzejskoj publici prvi put pokazuju kao samostalna cjelina.

Ono što je karakteristično za većinu njegovih radova, odnos prema alternativnim načinima produkcije i predstavljanja djela, kao i strategija definiranja statusa umjetničkog rada u odnosu na institucionalni, galerijski i tržišni sustav, odražava i serija Ovojeizam. Trbuljak je zapravo prvi umjetnik koji je u kontekstu Nove umjetničke prakse direktno propitivao autorstvo i sistem suvremene umjetnosti.

Umjetnikove minimalne, često ironične geste neprestano potkopavaju mit o umjetniku i njegovu povijesnu ulogu, a ujedno ti zapisi ne prestaju propitivati odnose moći na polju likovne umjetnosti. Upravo to načelo djelovanja postaje ključ za čitanje izložbe u kojoj se na ravni sadržaja preklapaju dvije smjernice. Horizontalno čitanje nudi presjek umjetnikovog propitivanja umjetnosti, društva i svakodnevice. Ispisani tekstovi se uglavnom odnose na gledanje ili zapažanje umjetnosti, a isto tako je u njima nemoguće previdjeti angažiranost u kojoj umjetnik sažima svoje neposredno iskustvo, kako osobne unutarnje sukobe, tako i nesuglasice sa sustavom u kojem djeluje.

Zapise možemo shvatiti ne samo kao refleksiju i kritiku, nego kao visoki stupanj intimne samorefleksije i samokritike provučene kroz globalna pitanja umjetnosti i društva. Dakako da je vertikalno čitanje zapisa onaj dio izložbe koji potvrđuje da to nisu samo precizne parcijalne jezične formulacije nastale dosljednom analizom društvenog i umjetničkog svijeta, nego da djeluju i kao cjelina, izraz i medij, razotkrivajući odnos umjetničkog sustava spram djela samog.

Preplitanjem tih dviju razina autor pokušava otkriti odnos između umjetničkih djela u umjetničkim ustanovama poput muzeja, galerija i zbirki, ali i onih izvan njih, što u svjetlu Trbuljakove prakse preispituju pozicije poznatog i nepoznatog umjetnika unutar umjetničkog sustava te njegovog odnosa spram javnosti i uvjeta u kojima umjetnička djela susrećemo. Ne samo seriju Ovojeizam, već Trbuljakov opus u cjelini, moguće je razumjeti kao profinjeni „otpor“ prema modernističkom senzibilitetu, koji je potrebno shvatiti u određenom kontekstu kojemu se pojedini rad obraća. Isto vrijedi za konceptualne i formalne geste. Premda je izložba formalno na neki način elementarna, nemoguće je previdjeti činjenicu da upravo ovi papiri zauzimaju pozicije svih medija s kojima se Trbuljak bavi još i danas.

Iskazi kao osjeti skulpturalnu ljepotu ovog teksta tako da se krećeš oko njega lagano, ili ovaj tekst je moja slika, upućuju na Trbuljakovo dosljedno preispitivanje medija, u kojem tekst zauzima formu skulpture odnosno slike. Zapravo je serija Ovojeizam započela nastajati ranih sedamdesetih godina nadovezujući se na anonimne ulične akcije. Rečenice je smišljao kao opise fotografija koje su nastale tijekom akcija. Dok je nadovezivanje na ulične akcije konceptualno i formalno direktno, njegov interes za druge medije moguće je razabrati nešto suptilnije – ne u neposrednom fizičkom prijenosu u drugu formu kojom se inače bavi – sliku, izložbu, skulpturu, crtež, umjetnikove vježbe i slično, nego kao mogućnost prijelaza između formi u procesu gledanja zapisa pisaćim strojem na papiru A4 formata. Ova Trbuljakova sklonost je najskrivenija i istodobno najočitija u činu suprotstavljanja serije Ovojeizma Ovonijeizmu, u kojoj tekstualno značenje potpuno eliminira pretvarajući ga u bijelu monokromnu površinu. Relacija između tih dviju serija možda najpreciznije predstavlja njegovu cjelokupnu životnu dijalektiku koja se uvijek iznova razapinje između dva suprotna elementa.

Na prvi pogled izložba je formalno jednostavna i vremenski ograničena. Međutim, pažljivije čitanje jasno ukazuje da pokazuje umjetnikova nastojanja koja su konceptualni temelji za njegov kasniji rad. Uzimajući u obzir činjenicu da je Goran Trbuljak davne 1981. svoj rad obilježio retrospektivom, važno je u kontekstu ove izložbe pripomenuti kako nije riječ o retrospektivi Gorana Trbuljaka, nego o presjeku umjetnikovog razmišljanja i preispitivanja djelovanja koja se odnosi na čin gledanja i percepciju umjetnosti. Cijela izložba, koju sačinjava složen preplet Trbuljakovih zapisa, mogla bi se promatrati kao parafraza jednoga od tih zapisa: Ovaj rad anticipira sve kasnije radove opusa.

Tevž Logar