Hrpa Anastazija: Georgius Iandrius Sculptor Fecit

Hrpa Anastazija još je jedna u nizu skulpturalnih manifestacija koje Jandrić već dvadesetak godina naziva Hrpama. Svoj su život započele na izložbi Instalacije održanoj 1995. u zadarskoj Galeriji umjetnina u kojoj su se svojim radovima, osim Jandrića, predstavili Slaven Tolj i Vlado Zrnić.

Jandrić je tom prigodom izložio instalaciju Kip 17 koja se sastojala od stošca morske soli u koji je bila zabijena horizontalna drvena greda. Hrpu je tada Jandrić upotrijebio kao geometrijsko-organsko tijelo koji nosi dugačku horizontalu, ali ga je ideja slobodno istresenoga prirodnog materijala, u kojoj je prepoznao skulpturu, tada prvi put zainteresirala. Te skulpture začete kao poluamorfni stošci, a formirane nasipavanjem ili istresivanjem nekiparskih materijala, vrlo su se brzo transformirale u dvodimenzionalne prostorne projekcije piramide ili stošca, najčešće kao grafitni crteži koji su predstavljali kvadrat s upisanim likovima kružnice i trokuta. Takav, gotovo leonardovski (vitruvijevski) aksiom idealnih proporcija, kao i u renesansnog majstora, izveden je prostoručno, ali razlika je u tome što Jandrić to čini skicozno i namjerno nesavršeno, čime jasno naglašava da nije riječ o preciznoj analizi geometrijskog tijela, već o nakupini, hrpi, koju shematski ipak najlakše možemo predočiti geometrijskim znakovljem bez obzira na njezin karakter mehaničke nabacanosti u zadanim, ali ipak slobodnim gabaritima. Takav shematizam hrpe autor će ubrzo proširiti na njezina lingvistička, pojmovna i asocijativna značenja, najčešće ispričana metajezikom, te će Hrpa vrlo brzo postati jedinstven sinonim za Jandrićevo promišljanje skulpture, odnosno autorov teorem njezine pojavnosti, značenja i karaktera, kao i njezinih brojnih realnih i metafizičkih manifestacija. Osim brojnih eksperimentiranja i istraživanja prostornosti te relacija između dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog prostora, Jandrićeve Hrpe ne upućuju samo na proces vizualnih transformacija nego i na misaono operativan postupak pojmovnog i prostornog širenja i percipiranja objekta. Hrpa je oduvijek imala iskonsku korelaciju s božanskim i duhovnim jer simbolički predstavlja put od materije prema duhu, metaforu čovjekove želje za usponom na nebo, a takav se proces u Jandrića očituje mentalnom nadgradnjom kiparskih polazišta te nužno vodi do metafizičkih i transcendentalnih skulpturalnih manifestacija.

Đorđe Jandrić rođen je u Zadru te koincidencija da je inicijalni fitilj Hrpe pripaljen upravo u tom gradu vjerojatno nije slučajna. Osim što je u rodnom gradu inicirao Hrpu, autor je svoju duhovnu i umjetničku sklonost prema Zadru, a poglavito prema najvećoj dalmatinskoj katedrali sv. Anastazije (pučki Sv. Stošija), pokazivao već i prije. Prvi je put kao osmoškolac ispjevao pjesmu o rozeti zadarske prvostolnice, a ta kratka poetska forma bila je ovjenčana i nagradom Modre laste. Drugi je put, kao student s kolegicom Vesnom Pokas, tijekom ljeta izrađivao reljefe zapadnog pročelja Sv. Stošije, koje su kao suvenire prodavali turistima. Uglavnom bezuspješno čekajući kupce, Jandrić je na te reljefe prislanjao papire te olovkom, ugljenom, pastelima ili flomasterima izrađivao frotaže, a njih je, zahvaljujući komercijalnom debaklu male manufakture, iscrtao u zavidnom broju. Idejno koncipirajući ovu izložbu, tijekom 2018. vratio se iscrtavanju frotaža, ujedno se koristeći tim radom kao svojevrsnom kreativnom katarzom i duhovnom vježbom.

Ponovo ljeti, ali 2001., Jandrić kiparski intervenira na katedrali sv. Stošije. Na sjeverni je vanjski crkveni zid u pravilnim razmacima nanizao četiri gigantska brodska bokobrana te je na trobrodnoj romaničkoj crkvi aplicirao ready made čunjasta oblika. U toj ga je intervenciji zanimao rezultat uspostave  semantičke mogućnosti (crkveni brod – bokobran), manifestacija bokobrana kao skulpture te moguće jedinstvo sakralne građevine i uporabnoga suvremenog predmeta, oboje vezanih uz more. Ta je intervencija sadržavala i metaforičku poruku kako zaštititi spomenik od fizičkog uništavanja, s obzirom na to da je Zadar u svojoj bogatoj povijesti više puta bio devastiran i bombardiran, a upravo je sjeverni dio katedrale oštećen tijekom napada srpskih dragovoljnih jedinica i JNA 1991. i 1992. godine. Međutim, primarna autorova namjera bila je novonastalom objektu dati novu, izvanvremensku dimenziju. Stavljajući bokobrane, a instalaciju nazvavši Navigare, Jandrić je pokrenuo trobrodnu baziliku u svojevrsnu imaginarnu vremensku plovidbu, poslao je u vječnost ukazujući na kontinuitet vremena i prostora, odnosno na trajanje i život jednoga grada.

Izložba u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, između ostaloga, svojevrstan je Jandrićev hommage rodnom gradu i romaničkoj katedrali, a koncipirana je kao autorski retropogled koji se očituje jakim memorijskim diskursom. Inovativnim, nazovimo ga stanovitim loop-postupkom, autor svoje reciklirane, ali i nove radove usmjerava prema novim prostornim i metafizičkim skulpturalnim projekcijama. Zadani izložbeni prostor oduvijek je bio neizostavni i integralni dio Jandrićeva promišljanja kiparstva te će često sam ambijent proglasiti skulpturom, kao što će i svi njegovi kipovi, objekti i instalacije imati diskretnu, ali i iznimno harmoničnu interakciju s prostorom u kojem su izloženi jer – sve je skulptura. Jandrić je zamislio ovu izložbu kako bi determinirao, redefinirao i akcentirao sam prostor nove (stare) zgrade muzeja i ponudio njegove drukčije prostorno-izložbene mogućnosti. Izložba počinje u prizemlju, uz prijamnu recepciju gdje se uza zvuk monotonog ritma staroga brodskoga dizelskog motora projicira videosnimak anđela s vrha zvonika Sv. Stošije, najviše točke zadarskoga poluotoka. Iako je na zvoniku statičan, anđeo se u Jandrićevu radu neprekidno okreće oko svoje osi, što aludira na vjetrokaz, nužan u plovidbi, ali i na ponavljanje određene radnje kao što je i izložba iznjedrena kao spoj novih i recikliranja starih radova, sada s drukčijom interpretacijom i kontekstom. Penjući se stubištem uz postupno stišavanje zvuka brodskog motora, stižemo na kat gdje je izložena velika fotografija rada Navigare, autorove intervencije bokobranima na sjevernom pročelju Sv. Stošije, koja je otisnuta na ceradi veličine 420 x 280 cm. Na suprotnom zidu postavljen je maleni reljef (18 x 15 cm) crkvenoga zapadnog pročelja, kao negativ iz kojega je nastao niz prije spomenutih frotaža koji se nalaze pored reljefa. Frotaži, pojedinačno manjih dimenzija (15 x 15 cm), sastavljeni su u pravokutnu cjelinu, svojevrsni poliptih, istih dimenzija kao fotografija, ali obrnuta smjera (280 x 420 cm). Bokobrani viseći u zraku dominiraju prostorom i izdižu skulpturalni oblik iznad njegove stvarnosti, čime autor ponovo naglašava da mu skulptura znači mnogo više od svih njezinih definicija, da je intenzivno prisvaja kao nešto uzvišeno i gotovo kozmički određeno te joj odaje počast transformacijom fizičkog oblika prema njezinu mentalnom promišljanju, metajeziku i transcendentalnoj manifestaciji.

Ovom izložbom Jandrić je u potpunosti integrirao zatečeni arhitektonski prostor kao neizostavni dio svoga rada jer prostor postaje razlogom i modulatorom njegove konkretne tvorbe koja svojim karakterom traži i njegovu redefiniciju i redefiniciju samih izloženih radova. Jandriću je jednako važna ideja kao pokretač njegova rada, medijski prosede kojim je rad izveden te jedinstvo izložbenog prostora i radova kao finalni artefakt. Izloženi radovi svojim identičnim mjerama (i videoprojekcija je u odnosu 1 : 2/3, kao i frotaži i fotografija) uspostavljaju arhitektonsku metriku naglašenu jednoličnim zvukom dizelskog motora, što definira ravnopravnu simbiozu svih tvorbenih elemenata te izložbu možemo sagledati kao specifičan gesamtkunstwerk koji besprijekorno korespondira s nasljeđem, ali i duhom vremena u kojemu nastaje.

Memorija je važna jer su, između ostalog, na poštovanju tradicionalnih vrijednosti iznikli i parametri suvremene umjetnosti. Na bočnoj strani kasnoantičkog sarkofaga, koji je za pohranu moći sv. Anastazije dao izraditi zadarski biskup Donat, uklesan je natpis o toj donaciji na kojemu, između ostalog, piše: DONATUS PECCATUR EPISCOPUS FECIT. Znajući Jandrićevo kiparsko poslanje i duhovnu povezanost njegova rada s crkvom sv. Stošije, parafraza tog dijela natpisa mogla bi glasiti: GEORGIUS PECCATUR SCULPTOR FECIT, a konačna izvedenica: GEORGIUS IANDRIUS SCULPTOR FECIT. Krug je zatvoren jer – kiparstvo je vječno.

Mladen Lučić

U Majmajoli, 15. siječnja 2019., na blagdan sv. Stošije