Par misli o narodnoj medicini, uz “Domaće ljekarije”

Izazovno je iz perspektive suvremenog čovjeka, kojemu je liječnička njega većinom dostupna, promišljati o prošlim vremenima kada odlazak liječniku (kakvog ga danas razumijevamo) nije bio moguć.

Spomenimo da godine 1598. na sjednici Hrvatskog sabora sazvanoj zbog prijetnje kuge, ustanovljeno je da u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji nema ni jednog liječnika. (..) Još u 19. stoljeću liječnici su na našim prostorima bili prava rijetkost.[1] Kojim je onda resursima pojedinac u prošlosti raspolagao suočen s neizvjesnošću bolesti? Prije svega, raspolagao je prirodnim resursima iz okoliša u koji je bio uronjen, potom s društvenim resursima uže i šire zajednice kojoj je pripadao. Na koncu, raspolagao je svjetonazorskim okvirom – specifičnim razumijevanjem općeg poretka stvari te vlastite pozicije u odnosu na sve ostalo što ga okružuje.

Upoznavanje s blagodatima biljnog svijeta u tretiranju određenih tjelesnih tegoba predstavljalo je dugotrajan empirijski proces baziran uglavnom na metodi pokušaja i pogrešaka. Bio je to kolektivni napor mnoštva generacija naših predaka koji je rezultirao akumulacijom znanja o primjeni biljaka – prvim medicinskim i farmacijskim spoznajama. One su se isprva prenosile usmenom predajom, a širenjem pismenosti počinju se i zapisivati u vidu ljekaruša, bilješki narodne medicine sa savjetima i uputama o bolestima, lijekovima i liječenju ljudi i životinja. Začetak svih tih stečenih spoznaja bila je opservacija, odnosno sposobnost ljudi da pojedinu biljku promatraju i pomno proučavaju, kako u detaljima, tako i holistički. Znanja prikupljena promatranjem (poput oblika, boje ili mirisa pojedinih biljaka) ljudi su morali, po nekoj logičkoj osnovi, dovesti u vezu sa svojim tijelom, odnosno s onime što su o svojem tijelu u određenom trenutku znali. To su činili metodom koja se danas naziva Teorijom signature odnosno korespodencije, a sukladno kojoj biljka svojim temeljnim karakteristikama usmjerava pojedinca na načine primjene u liječenju. Primjerice, Plućnjak (Pulmonaria officinalis L.) je zbog svojih listova nalik na plućna krila korišten u liječenju pluća, Vidac (Euphrasia officinalis L.) je zbog cvijeta koji nalikuje na oko korišten u liječenju očiju, a mak (Papaver rhoeas L.) je zbog svoje intenzivno crvene boje korišten kao lijek za krv i cirkulaciju. I dok su se neke od tih tradicijskih primjena biljaka pokazale ispravnima[2], a druge zabludama, opservacija te pokušaji oponašanja “rješenja” iz prirodne ostaju idealom i suvremene medicinske znanosti.[3]

Pored prirodnih resursa, čovjek davnina je u liječenju bolesti raspolagao i društvenim potencijalima, oslanjao se na članove obitelji te šire zajednice koji su mu pružali potporu. Iako su se liječenjem bavili i muškarci te iako je poznavanje ljekovitog bilja nekoć činilo dio općeg znanja, njega ukućana te pripravak domaćih lijekova primarno su bili ipak domena žena. Osim specifičnim znanjima i vještinama, žene su svoju djecu, supružnike, ukućane i susjede njegovale s velikom brigom i požrtvovnošću, doprinoseći ne samo njihovom tjelesnom, već duhovnom i psihološkom zdravlju. Medijatorska uloga žene koja svojim vještinama ekstrahira iz prirode sastojke za oporavak bližnjih, komplementarna je s  predodžbom žene kao intuitivne i usklađene s prirodnim procesima te općenito “bliže” prirodi nego što je to slučaj s muškarcima. Bez ulaska u elaboraciju te arhetipske dihotomije po kojoj je priroda domena žena, a kultura domena muškaraca[4] osvrnut ćemo se tek na činjenicu kako i na izložbi “Domaće ljekarije” primjećujemo veću zastupljenost upravo žena umjetnica.

Pored ljekovitosti pripravka, ozdravljenju bolesnika doprinosila je i njegova vjera u postupak liječenja te povjerenje u osobu koja liječi, dok mu je nošenje s onim nepoznatim i neizvjesnim olakšavalo prihvaćanje prevladavajućeg svjetonazora. Čovjek je oduvijek razmišljao o postanku, naravi i svrsi svijeta kao cjeline te o svom položaju unutar te cjeline. Sve ono što svojim spoznajnim aparatom nije mogao dosegnuti pripisivao je nadnaravnim silama. Interpretacije pojedinih događanja kroz prizmu proizvoljnosti i nasumičnosti čovjeku nikada nisu bile naročito drage jer su se protivile njegovoj bazičnoj potrebi da cjelokupnom postojanju pridruži neki smisao i da sve manifestacije života poveže u jednu koherentnu cjelinu, odnosno narativ. On razvija obrede, rituale i magiju kao način nošenja s nepoznatim te kao pokušaj uspostavljanja kontrole nad pojavama koje ostaju izvan njegova utjecaja.  S obzirom na to da su bolesti i njihovo liječenje duboko zalazili u područje neshvatljivog, predodžba onog tko liječi redovito je bila povezana s nadnaravnim moćima koje su se mogle koristiti pozitivno, da pomažu i liječe, ali i negativno, da uzrokuju bolest i štetu.[5] Paralelno s obredima liječenja, razvijaju se i obredi preventivnog i zaštitnog djelovanja. U narodu je poznato mnoštvo apotropejskih predmeta koji su korišteni u svrhu zaštite od bolesti, uroka te općenito štetnog djelovanja. Iako izložba predstavlja raznolik izbor apotropeja poput zaštitnih vijenaca, ogrlica, muslimanskih i kršćanskih zapisa za zaštitu, ovom bi prilikom izdvojili korijen alraune ili mandragore, jedne od najpoznatijih čarobnjačkih biljaka. Mandragora se spominje još od antičkih vremena, a svoju je magijsku primjenu pronašla u mnogim kulturama i narodima Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Sličnosti korijena mandragore s ljudskim tijelom, ponekad dodatno potencirana izrezivanjem ili oslikavanjem korijena antropomorfnim obilježjima, bila je povodom vjerovanju kako vlasnika može zaštititi od zlih sila i podariti mu sreću.

Svjesni suvremenog napretka medicine kao jednog od ključnih zamašnjaka cjelokupnog razvoja civilizacije, ostaje nam zapitati se o preokupacijama koje nas nastavljaju moriti, napretku usprkos. (…)  naša službena medicina može donekle objasniti što je uzrokovalo bolest, ali ne može odgovoriti zašto se to dogodilo upravo nama. Smatra se da je upravo to negiranje potrebe za objašnjenjem velik nedostatak našeg medicinskog sustava.[6]

I dalje smo, kao i naši preci, izloženi vjetrometini arbitrarnosti. I dalje smo, suočeni s neobjašnjivim, skloni pročitati horoskop, obratiti se liječnicima alternativne medicine ili jednostavno usmjeriti pogled prema nebu.

Vana Gović, viša kustosica
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Bilješke:
[1] Aida Brenko, Željko Dugac, Mirjana Randić, Narodna medicina, Etnografski muzej, Zagreb, 2001., str. 27-28.
[2] Recentni i uspješni primjer Teorije signature odnosi se na medicinsku primjenu značajki runolista (Leontopodium nivale subsp. Alpinum L.). Budući da raste na alpskim visinama gdje je izloženost suncu oštra, stručnjaci njemačkog antropozofskog laboratorija Weleda (op.a.) izveli su signaturu. Glavna nit vodilja bila je da biljka mora biti sposobna zaštititi se od tako visokih temperatura ako želi preživjeti. Naknadna testiranja ekstrakta runolista na ljudskoj koži u svrhu zaštite od štetnih ultraljubičastih zraka pokazala su izrazitu učinkovitost, te se danas na bazi upravo njega razvijaju linije krema i losiona za sunčanje sa najvećim zaštitnim faktorom.             Kristina Galić, Ljekovito bilje u teoriji signatura, diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2018.

[3] Primjerice biomimetike koja se kao pojam javlja 1972. godine a odnosi se na imitaciju modela, sistema i elemenata iz prirode u svrhu rješavanja kompleksnih problema čovječanstva. https://en.wikipedia.org/wiki/Biomimetics
[4] Misao možemo dodatno razviti sukladno teoriji ekofeminizma po kojoj je dominaciji muškarca nad ženom analogna dominacija kulture nad prirodom. https://en.wikipedia.org/wiki/Ecofeminism

[5] Narodna medicina, op. cit., str. 56.
[6] Ibid. str. 57.