PROLAZNOST/TIJELO*/VLAST

“Između želećih mašina i tijela bez organa postoji prividan sukob. Svako povezivanje
mašina, svaka mašinska proizvodnja, svaki zvuk mašine postao je nepodnošljiv za
tijelo bez organa. Ono pod organima osjeća ogavne larve i crve, i djelovanje jednog
Boga koji ga upropašćuje ili guši organizirajući ga. “Tijelo je tijelo/ ono je samo/ i
organ mu nije potreban/ tijelo nikad nije organizam/ organi su neprijatelji tijela.”
(Antonin Artaud). Sve su to čavli u njegovoj puti, sve su to mučenja. Mašinamaorganima
tijelo bez organa suprotstavlja svoju sklisku, neprozirnu i napetu površinu.
Spojenim fluksovima, povezanim i presječenim, ono suprotstavlja dahove i krike,
same neartikulirane blokove. Mi vjerujemo da tzv. Primarno potiskivanje nema
drugog smisla; nije to neko “protuinvestiranje”, već odbijanje želećih mašina od
strane tijela bez organa. A upravo je to značenje paranoične mašine, provala (upad)
želećih mašina na tijelo bez organa i odbojna reakcija tijela bez organa koje ih
globalno doživljava kao aparat za proganjanje.”
Gilles Deleuze/ Felix Guattari “Antiedip, kapitalizam i šizofrenija”, str.10,11,
izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci 1990.
Sustav tijela je represivan, režim tijela totalitaristički. Potrebe tijela temeljni su
poligon političkih manipulacija; čovjek ne posjeduje tijelo već tijelo posjeduje
čovjeka, a čovjeka posjeduju oni koji su prigrabili i u svojim rukama drže resurse za
njegovo fizičko održavanje. Potreba za hranjenjem generira atavizam potrebe za
pripadnošću koji neminovno politički skreće udesno, ali i lijeva opcija pokazala je
tijekom povijesti da su u tom smislu mogući svi (ne)zamislivi spojevi i shizme iznikli
u zemljama bivšeg Istočnog Bloka, a recentno hibridizirali u oligarhizam. U smislu
prisile na podložnost ni diskurz vlasti ni diskurz tijela ne trpe pretjerano oponiranje.
Stoga je sasvim logično da su se relativno nedavni “artivistički” istupi protiv režima,
kakvi su se zbili u Rusiji, zasnivali na afirmativnoj dekonstrukciji tijela koje
vehementno izlažu na vidjelo i koriste kao pamflet/transparent članice Pussy Riota-a
ili – kroz radikalnu negaciju tijela putem samoozljeđivanja – Pyotr Pawlensky koji si
čavlom zakiva testise o pločnik moskovskog Crvenog Trga eksplicirajući tu povratnu
spregu između tijela i vlasti. Globalizam kapitalizma uzdrmao je svaki osjećaj
sigurnosti dok je totalitarizam konzumerizma previše općenit da bi konkurirao
nacionalizmu koji svoj “garantni list” ipak ima u krvi. Opći je trend pozivanje na taj
etalon, i njegova se misao tretira kao supkulturna, revolucionarna, avangardna,
reakcionistička, i jednako “izbaviteljska” kao i u doba između dva svjetska rata.
Izložba propituje odnose nastale po relaciji straha za tijelo i straha od gubitka
identiteta, dok se, s druge strane, radi proklamacije “snage rase” je neumoljiva i po
svaki fundamentalizam neugodna, činjenica Prolaznosti mora “mesti pod tepih” i
pokušava ju se amortizirati koaliranjem s “područnom” religijskom ispostavom.
Izložbom se univerzalnost te činjenice izvlači na vidjelo, kao i moguće patologije koje
izniču ukoliko ju previdimo, alternirajući frontu umjetničkog angažmana od
socijalnog prema ontološkom art-aktivizmu. Apologija Prolaznosti, uvijek aktualna
tema Dance Macabre (Mrtvački ples, op.a.), gdje ruku pod ruku sa Smrću idu i kralj i
prosjak, dijete i starac, opravdava spajanje afirmiranih autora, pa i onih koji već
odavno spadaju u klasike, zastupljenih u zbirci MMSU-a s autorima koji su tek
diplomirali na Akademiji primijenjenih Umjetnosti u Rijeci te ukazuje na autizam i
kompulzivnost ljudske povijesti koji stvaraju privid cikličnosti vremena.
DOROTEA SMRKINIĆ: Autorica je predstavljena fotografskim diptihom “Abacus”
te slikarskim triptihom “Biotanati” izvedenim u tehnici akrila na platnu. Kako je
vidljivo iz popratnog video uratka, naslikane aktove u prirodnoj veličini izlagala je
nasilnoj “smrti”. Muški akt kamenovanju, a ženske aktove davljenju u vodi i
spaljivanju. Problematizirajući pitanje života slike i realnosti kao jedne vrste
holograma, a na temelju teorijskih radova francuskog filozofa Jean Baudrillard-a i
njegova najznamenitijeg djela “Simulakra i simulacija”, autorica dokida razliku
između slike i živoga predloška time što, uništavajući je, sliku izlaže istim procesima
kojima je moguće usmrtiti i živo biće. Ili njenim riječima “ Možda slike nisu i ne
mogu biti žive, ali barem mogu umrijeti kao živa bića”. Njenim radovima
suprotstavljen “Portret mrtve djevojke” Vlahe Bukovca ili prikaz obješenih kmetova
nakon Seljačke Bune na slici Zdenka Balabanića koji “mrtvom” slikom prikazuju
umiranje živih bića, tvore kontrapunkt s njenom intencijom da vlastite “mrtve” slike
oživi smrću živih. Diptih “Abacus 1 & 2” foto-dokument je performansa u kojemu
autorica žlletom zarezuje podlaktice na vlastitim rukama. Na rezovima su se pojavile
kapljice krvi asocirajući na kuglice nanizane na šipku te drevne sprave za računanje.
Rad, kroz numeričku analogiju s tetoviranim podlakticama logoraša, istovremeno
tematizira pitanje Holokausta koje u svojoj općoj “primjeni” i dalje zjapi otvoreno
kroz narastajuću prijetnju “barkodiranja” ljudskog tijela, biblijskog mikro-čipiranja
“znakom Zvijeri” te svođenjem na monetu kroz manipulaciju ljudskim organima na
svjetskom “crnom tržištu”, ali postavlja i pitanje u kojoj smo mjeri već biološki
“mikročipirani” i uvjetovani kodom vlastitih krvnih fluida i genetskog naslijeđa.
DINO TOPOLNJAK: Nastavljajući se na svoj ciklus “Preko vaših radova rasti će
trava” – parafrazirajući naslov dokumentarnog filma o znamenitom njemačkom neoekspresionističkom
slikaru Anselm Kiefer-u (“Preko vaših gradova rasti će trava”
op.a.) – u kojem je knjige zakapao u zemlju evocirajući nadgrobne ploče, ali i
vraćanje prerađenih stabala natrag Zemlji, te snagu Prirode koja bi za nekoliko
desetljeća nesmetana rasta sasvim prekrila naše (g)radove vegetacijom, autor ovaj
puta ostvaruje prostornu instalaciju zakapajući brončane biste povijesih osoba
zastupljene u zbirci kiparstva MMSU, iz umjetničkog i političkog milieu-a, u zemlju,
tako da iz nje vire samo njihova lica. Istovremeno se referirajući na prolaznost i
poroznost kako umjetničkih dijela, tako i političkih režima, autor se dotiče i pitanja
preobrazbe u utrobi zemlje, fertiliteta i misterije života. Ovim oprostorenjem karte
br.13; Smrt, u Marseille-skom Tarotu, kojeg entuzijastički proučava, a na kojoj su, uz
prikaz blijedog kostura koji zamahuje kosom, prikazani ljudski ekstremiteti kako,
odvojeni od pripadajućih torza, vire iz zemlje, sublimirao je prikaz same Smrti u
njenoj ne-pojavnosti.
SILVANA VODNICA – FILIČIĆ; Autorica je predstavljena s dva slikarska poliptiha
“Posljednja večera” i “Sve isti kurac” izvedenih u tehnici ulja na mediapanu. Prema
Nietzche-u “ Bog je mrtav!”, a njegova ga je tvorevina; čovjek, nadživjela da bi se
razvijala u pravcu božanskog i postala nadčovjekom. Autorica ironizira tu sintagmu
odnosom čovjeka kao tvorca uporabnih predmeta koji će zasigurno nadživjeti mnoge
generacije, što interpretira polukružnom kompozicijom serije slika s unisonim
prikazom osuvremenjenog jedaćeg pribora “Posljednje večere”, bez ijednog ljudskog
lika, promatrane odozgo, pri čemu se samog promatrača simbolički smiješta u predio
stropa, ili eventualni rakurs “pogleda s Nebesa”, te on sa svojom vertikalnom,
stajaćom pozicijom tvori križ, ili “x” negacije, s horizontalom ove slikarske instalacije
postavljene na zid. On je istodobno i Bog-Tvorac tih predmeta, koji po njegovoj
uporabi zadobivaju smisao, ali, kada ih uslijed odsutnosti više ne bi oživljavao
svojom potrebom, oslobodio bi im prostor za zadobivanje nekog drugog značenja,
smisla ili poruke, što se može iščitati kroz svojevrsnu figuraciju binarnog koda 101
prikazom vilice, tanjura, i noža. Pitanje smisla ili besmisla egzistencije autorica
propituje serijom platana s motivom muškog spolovila, po kojem se “topos” besmisla
egzistencije kolokvijalno, vrlo često i gotovo po inerciji, smiješta u navedeni organ.
Potonjim radom nadovezuje se upravo na opus najtjelesnijeg hrvatskog likovnog
umjetnika, ego-muzeja i rodonačelnika performansa na ovim prostorima Tomislava
Gotovca a.k.a. Antonija Lauera, na izložbi predstavljen foto-dokumentacijom
performansa “Mumija”iz 1984-te, koji je u jednom svome ciklusu upravo na prije
spomenuto “mjesto” u progonstvo izgnao i Hrvatsku i Sjedinjene Američke Države.
Isto tako tematski joj je blizak prikaz “Pompeanca na putu u 3.maj” koji s čekićem i
srpom u “ospolovljenim” udovima korača prema navedenom brodogradilištu, riječkog
slikara, performera i konceptualnog umjetnika Zlatka Kutnjaka.
Damir Stojnić, ožujak 2015.
________________________________________________________________
 U ovome tekstu, radi lakšeg razumijevanja, pojam; tijelo, terminiološki je
izjednačen sa “žudećom mašinom” ili “mašinom-organizmom” uvažavajući
distinkciju koju su u svojoj studiji “Antiedip, kapitalizam i šizofrenija” uveli
filozofi Gilles Deleuze i Felix Guattari razdvajajući taj pojam na “žudeću
mašinu ili mašinu-organizam” (u tekstu; tijelo) i na “tijelo bez organa” (u
tekstu;čovjek), koje međusobno suprotstavljaju. Ta distinkcija ima i
znanstvenu potvrdu koju u svojoj knjizi “Fizika Anđela”(Dvostruka duga,
Čakovec 1999.) iznosi čuveni engleski biolog Rupert Sheldrake navodeći da
svijest (tijelo bez organa, u tekstu;čovjek) nije u tijelu(žudeća mašina, u
tekstu; tijelo), niti je mozak proizvođač svijesti, već prije aparat preko kojeg se
svijest očituje. Pojmovno se pridržavamo, dakle, jednog pola te definicije
“tijela” koju je u svojim filozofsko-ezoterijskim ogledima o “čovjeku kao
stroju” anticipirao ruski filozof i duhovni učitelj Grigorij Ivanovich Gurdjieff